Prije nekoliko dana na našem Instagram profilu osvrnule smo se na temu mentalnog zdravlja. Možda ćete biti skeptični jer naša struka nije najuže vezana uz tu problematiku ,ali činjenica je da je upravo to dio našeg svakodnevnog rada. Zbog toga ćemo vam ovdje pokusati, skroz laički, objasniti sto je to, kako se manifestiraju poteškoće u mentalnom zdravlju te kako svatko od nas može pridonijeti prevenciji. Mentalno zdravlje predstavlja stanje dobrobiti u kojem pojedinac može ostvariti sve svoje potencijale, nositi se sa svakodnevnim izazovima i stresom, biti produktivan u obavljanju svog posla, a i doprinositi zajednici. Nemogućnost obavljanja bilo čega od navedenog može ukazivati na postojanje određenih mentalnih teškoća. Cilj ovog članka nije opisivati teškoće niti ih prezentirati iz perspektive psihologije ili psihijatrije, već osvijestiti što svatko od nas može na dnevnoj bazi činiti s ciljem očuvanja mentalnog zdravlja svih ljudi u našem okruženju, u ovom slučaju djece s kojom radimo (i roditelja, naravno). Ukratko, kada govorimo o najučestalijim poteškoćama vezanim uz mentalno zdravlje, govorimo o depresiji, anksioznosti, stresu, burnoutu, strahovima, napadajima panike, zloupotrebi alkohola i droga i sl. Možda vam se čini da se ove poteškoće manifestiraju samo kod odraslih osoba, ali nažalost- istina ide u suprotnom smjeru. Svim ovim poteškoćama izložena su i djeca. U prilog ovoj tvrdnji govore i podaci Svjetske zdravstvene organizacije prema kojima se 50% poteškoća mentalnog zdravlja javlja prije 14.godine. Za nas zastrašujući podatak! Nadalje, 75% svih poteškoća razvije se do 24.godine. Dakle, samo 25% svih mentalnih teškoća razvija se u odrasloj/zreloj dobi (mnoge već razvijene se tek tada manifestiraju, ali njihovo postojanje seže u mnogo ranije razdoblje). Ako malo promislite o ovome što ste pročitali, a radite u školi, sigurno vam je prošlo kroz glavu da mnogi učenici s kojima ste se danas sreli imaju određenih poteškoća s kojima se ne znaju nositi. A čime kasnije rezultiraju pitanja bez odgovora, poteškoće s kojima se ne znamo nositi i teret koji nosimo, a ne bismo trebali?
Kako ne biste mislili da je očuvanje mentalnog zdravlja posao koji svatko od nas ne zna raditi, posegnut ću prema nekim sjećanjima iz svojih osnovnoškolskih dana i sigurna sam da ćete uvidjeti kako su izostanci reakcije i pogrešna postupanja doveli do toga da su se ta sjećanja u meni vrlo jasno zadržala do danas. I poslala mi neke poruke kojih sam se dugi niz godina nakon toga pokušala riješiti.
Prvi primjer vezan je uz moju učiteljicu razredne nastave koja mi je, kao i svakom djetetu, bila pojam i idol. Učiteljicu voliš, to je jednostavno tako, po defaultu. S druge strane, učiteljica bi trebala sve svoje učenike simpatizirati jednako (ne mislim da ih mora voljeti iako bi određena doza ljubavi prema djeci s kojima ćeš provesti četiri godine bila sasvim opravdana), ali to nije uvijek slučaj. I tu nastanu neke prve rane ako si taj koji nije simpatiziran. Obzirom na moje izražene respiratorne teškoće, bilo je potrebno da svake godine provedem određeno razdoblje u lječilištu. Uglavnom je to bilo za vrijeme školskih praznika, ali te godine (moj 3.razred) je to bilo za vrijeme školske godine, točnije puna tri tjedna u svibnju. Znamo svi što je školski svibanj, zadnje obrade većih količina gradiva prije privođenja godine kraju. U lječilištu nije bilo učitelja koji bi radili s djecom. Ja sam sa svojih tek navršenih devet godina (godinu ranije sam krenula u školu), svaki dan odlazila na recepciju lječilišta gdje me čekala hrpa papira koje mi je mama slala nakon što je kopirala prijateljeve bilježnice sa svim bilješkama svih nastavnih sati iz škole koje je trebalo prepisati, zadaća koje je trebalo napisati i gradiva koje je u konačnici trebalo i naučiti. Dakle, ja sam preuzela potpunu odgovornost za svoje obrazovanje i samostalno proučavala i savladavala gradivo svih predmeta. Nakon tri tjedna izostanka, moje bilježnice su bile ispunjene kao da sam bila u školi, zadaće napisane, a gradivo proučeno temeljito jer su ocjene svih pisanih provjera iz svih predmeta bile odlične. Dakle, homeschooling u izvedbi devetogodišnjakinje za istu tu devetogodišnjakinju bio je, usudit ću se reći iz ove perspektive, impresivan. Po završetku škole, svi učenici naravno dolaze po svjedodžbe i pohvalnice. I tu dolazi do jednog od najtužnijih i najnepravednijih trenutaka u mom školovanju. Meni je uručena svjedodžba, ali bez pohvalnice. Uz objašnjenje – puno sam izostala iz škole. Gledala sam kako pohvale dobivaju učenici koji su je zaslužili manje od mene, ali sve je ostalo na tome. Iako je vidjela koliki trud sam uložila i na koji način sam odradila i savladala svaki zadatak koji mi je bio postavljen, bez da mi je itko išta pojašnjavao i pomagao, moja razredna učiteljica odlučila je da ja pohvalnicu ipak nisam zaslužila. Stavite se u kožu djeteta od devet godina kojem je učinjena ovakva nepravda. Kako biste se osjećali? Pokušajte imenovati osjećaje koji bi vas preplavili, a na koje nitko nije reagirao. Obzirom da radim u školi, znam da u donošenju pohvala za izvrstan uspjeh i primjereno vladanje sudjeluju i učiteljsko i razredno vijeće tako da dio odgovornosti snose i oni. Nitko nije reagirao i suprotstavio se ovoj nepravdi. Od strane roditelja dobila sam savjet da to „pustim“, u smislu da se izdignem iznad situacije jer ja u sebi znam svoju vrijednost koja se neće promijeniti i znanje koje neće nestati dobila ja tu pohvalnicu ili ne. To je krasan savjet za odraslu osobu, ali ne iza dijete od devet godina. Iako danas znam da je to samo komad papira, u toj dobi to je za mene bila nagrada koja mi je značila sve na svijetu, potvrda moje vrijednosti, nagrada za moj rad, trud i znanje. Ono što sam dobila umjesto toga bile su poruke:
– Bez obzira na to koliko truda uložiš, to nije dovoljno vrijedno.
– Pusti to! (nemoj se izboriti za ono što si zaslužila)
– Drugi učenici su bolji od tebe.
I moje promišljanje u glavi : „Eh, da nisam bolesna, ne bi mi se ovo dogodilo.“ „Poslušat ću, oni znaju bolje.“ Posljedice: tjeskoba, anksioznost, tuga.
Drugi primjer. Otprilike godinu dana nakon ovog događaja, dok su prethodno navedene „rane“ bile još uvijek u zarastanju, dogodilo se nešto drugo. U razredu su, kao što to često u školi biva, postojale grupice učenika koje su se međusobno družile. Za svaku grupicu, članovi ostalih grupica i grupe kao takve nisu bile dovoljno važne i vrijedne. Našu skupinu prozvali smo „škvadra“. Iz nekog razloga, a više se ne sjećam točno kojeg, od danas do sutra ja sam bila izbačena iz društva. „Veliko vodstvo“ odlučilo je da više ne pripadam toj skupini i na kraju dana to mi je saopćeno, doslovno uz te riječi : „izbačena si“. U dobi od deset godina, pred samim ulaskom u pubertet, pripadnost skupini vršnjaka nešto je najvažnije u životu djeteta. Mama i tata su tada već manje bitni, učiteljica nije više svetinja kao što je bila u prvom razredu i sve naše misli i nastojanja usmjerena su prema tome da pripadamo. Kad pripadaš, zaštićen si. Kad pripadaš, netko ti čuva leđa. Kad pripadaš, jako si sretan i ponosan. A kad odjednom i bez konkretnog razloga prestaneš pripadati? Dolasci u školu nakon izbacivanja postali su vrlo mučni. Prolaziti uz svoje dojučerašnje najbolje prijatelje sada je predstavljalo desetke koraka s kamenom, ma ne s kamenom, sa stijenom u želucu. Oni s kojima si se do jučer zabavljao i smijao sad se smiju tebi. Govore iz tvojih leđa, odbacuju te, gledaju s visine i s određenom dozom gađenja. Preko noći si izgubio pripadnost, zaštitu, sigurnost, opuštenost i sreću. Mislite li da takvi događaji prođu mimo našeg mentalnog sklopa i ne ostave trag na našem mentalnom zdravlju?
Obzirom da sam odrastala i polazila osnovnu školu u maloj sredini i u malom razredu, i odrasli su vidjeli da ja odjednom i preko noći stojim sama i više nemam prijatelje. Ne pripadam njima, ali sad više ni nikome od drugih već formiranih skupina. Nitko od učitelja i stručne službe niti jednom nije pitao što se dogodilo, zbog čega se dogodilo i kako se ja u toj situaciji osjećam. Svima je izgleda bilo normalno da sam ja odjednom sama, a ja sam razbijala glavu time kako da nađem prijatelje, kako da ne izgledam i djelujem kao neki jadnik s kojim se nitko ne druži, i zašto se nisam jače potrudila biti cool jer me onda sigurno ne bi izbacili.
Još jednom su se pojavile posljedice: nesigurnost, tuga, strah, osjećaj odbačenosti, tjeskoba.
Ispostavilo se da mi je ovo izbacivanje u konačnici jako dobro došlo, jer sam u petom razredu upoznala svoju od tad najbolju prijateljicu. Ona je stigla iz područne škole, nova. Ja sam bila i dalje sama i željna nekoga s kim ću se moći družiti i graditi svoj svijet ispočetka. Priča se zapravo jako dobro završila, ali poanta je da su ova dva prethodno navedena događaja ostavila trag koji mi izaziva tjeskobu i mučninu i danas, gotovo trideset godina poslije.
Bilo je tu kasnije i nekih drugih zgoda i nezgoda koje više pripadaju nekim drugim temama pa sad neću o tome. Zaustavit ću se na ova dva primjera s kojima mogu dočarati bit priče. A bit je u tome da sam ja samo jedno dijete u moru djece kojima se ovakve stvari događaju. Da se mentalno zdravlje djece može narušiti kroz situacije koje nekima (čitaj odraslima) izgledaju glupo i beznačajno. Mentalno zdravlje djece ne mogu štititi ona sama, treba im zaštita i pomoć svih odraslih osoba u njihovoj okolini – roditelji, obitelj, učitelji, stručna služba.
Situacije koje kod djece izazivaju negativne emocije događaju se na dnevnoj bazi. Ono što je još važno naglasiti, situacija na tom polju danas je još i gora jer su narušavanju mentalnog zdravlja i različitim oblicima zlostavljanja doprinijele i društvene mreže, ali i korištenje interneta općenito. Mentalno zdravlje pojedinca narušeno je zbog događaja u virtualnom prostoru što nam govori da se nasilje više ne događa samo pred očima drugih nego i u nekim sivim zonama.
Sada, nakon svega navedenog, smatrate li i dalje da ne znate kako raditi na problematici zaštite mentalnog zdravlja, kako djece tako i odraslih? Znate to, kao i ja i svi ostali, jako dobro. Ako vam ništa ne pada na pamet kako biste mogli reagirati u tom pogledu, slijedi vam tisuću (šalim se) prijedloga za djelovanje koje biste trebali prakticirati i vi i vaša djeca:
- nemojte nikoga ismijavati,
- nemojte se rugati na osnovu bilo čega (izgleda, odjeće, socijalnog statusa, obitelji, društva, ponašanja)
- izbjegavajte razgovor s negativnom konotacijom o bilo kome pred svojom djecom,
- ne ponižavajte nikoga iz bilo kojeg razloga,
- izbjegavajte komunikaciju koja implicira omalovažavanje,
- zafrkancija i šala uvijek trebaju imati granicu,
- imajte u vidu da nije korektno iznositi javno ono što treba ostati privatno,
- ono što vam je rečeno u povjerenju neka u povjerenju i ostane,
- strogo je zabranjeno (čuj mene) iznositi laži o drugim osobama,
- ako nešto želite komentirati, fokusirajte se na to da dajete pozitivne komentare, ono što vam se ne sviđa, zadržite za sebe
- poštujte svačije odluke, postupke i ukus
- saslušajte i pružite podršku u okviru svojih znanja i mogućnosti,
- odvoji vrijeme za onoga tko te treba,
- jasno daj do znanja da razumiješ ili se bar trudiš razumjeti,
- u komunikaciji i nastupu budi topao i susretljiv,
- empatija neka postane dio tvoje svakodnevice,
- ne podcjenjujte ničiji problem jer ne znate čega je on zapravo posljedica,
- ponašaj se prema drugima točno onako kako želiš da se drugi ponašaju prema tebi.
Iako vam se čini da ste dobili puno zadataka i puno posla, važno je osvijestiti da promjena kreće od nas samih. Kada bismo svi nastojali uvesti ova pravila u svoju svakodnevicu i svakodnevicu svoje djece, definitivno bismo imali manje osoba kojima je zbog socijalnih odnosa narušeno mentalno zdravlje.
Teškoće mentalnog zdravlja često se javljaju u obliku eksplozije nakon dugo godina tinjanja i sakupljanja negativnih emocija, onih sitnih malih boli koje smo kao djeca godinama sakupljali. Zašto bismo uopće dopustili da do toga dođe i ne zaustavili sve ono što možda možemo? Nemojmo si postavljati ova pitanja kada situacije nekome postanu bezizlazne.
