Da smo negdje u sredini 18. stoljeća, jedan eminentni književnik, filozof i pedagog mogao bi nas tražiti naknadu štete zbog povrede autorskog prava. Sad već prilično daleke 1762.godine svjetlo dana ugledalo je jedno vrlo zgodno djelo pedagoške tematike čiji je autor legendarni Jean Jacques Rousseau, a nosi upravo gore navedeni naziv kojim ću se i ja ovdje poslužiti – O odgoju.
Zgodno je, za početak stvaralaštva na ovoj platformi, reći kakva su moja promišljanja o odgoju općenito, a onda ću svakim novim tekstom dati uvid u neke njegove specifičnije dijelove. Primjerice, može se reći da su moji pogledi na odgoj vrlo staromodni i zastarjeli jer se slažem s većinom njegovih temeljnih ideja.
• djecu treba odgajati u skladu s prirodom – check
• dijete razum i intelekt usvaja nakon razvoja osjećaja i svijesti o sebi – check
• dijete prvenstveno treba učiti kroz vlastito iskustvo – check
I već sad nakon samo nekoliko redaka dolazimo do mnogih ali… Dijete treba odgajati u skladu s prirodom, ali danas mnoga djeca provode jako malo ili nedovoljno vremena u prirodi da bi bili u mogućnosti ostvariti harmoniju i sklad s njom.
Dijete se od najranije moguće dobi primarno forsira da usvaja razum i intelekt kako bi bilo što lakše odgojivo, poslušno, naučeno da slijedi čitav niz raznih pravila i uputa i tek kad savlada te osnove, može razvijati svijest o sebi, o svijetu u kojem živi, istinski osjećati.
Dijete se u učenju kroz vlastito iskustvo može jako uprljati, ozlijediti, napraviti štetu. Pa bolje ne. Mi ćemo sve to prevenirati pa ih poučiti onako kako je najčišće, najbezopasnije i naravno – najbolje.
No, svemu tome nismo krivi isključivo mi sami, bar ne direktno. Na takvu vrstu odgoja (možda i ne baš toliko) suptilno usmjerilo nas je društvo i prilike koje u njemu danas vladaju. Zapravo, sve ovo što se oko nas događa i čemu svjedočimo, itekako utječe na odgoj novih generacija. Ne stanemo li malo na loptu i ne zapitamo li se ponekad što to već određenim automatizmom radimo, moglo bi biti svašta 😊
Što mislite o tome da ljudsko biće ima pravo samo jednu godinu u svom životu biti neinstitucionalizirano? Znači samo jednu godinu svog života možeš živjeti izvan kalupa, samo jednu godinu imaš pravo slobodno lutati dok ne budeš primoran stopiti se s masom. Onda krećeš redom – ideš u jaslice, u vrtić, u školu, na fakultet, na posao u mirovinu. Svaki period svog života si negdje smješten, ali hej, to je ok – jer tako su i drugi. Možda neke od tih kalupa možemo (pokušati) izbjeći. Definitivno nije lako, a nekome iz raznih razloga možda nije niti izvedivo. No ipak, par riječi o tome.
Ako razmislite praktično, vaše dijete koje s navršenih godinu dana nema tko čuvati mora ići u jaslice. Dijete koje još nije samostalno u hranjenju, neki ni u hodanju, dijete koje ne govori, odvojeno je od svojih roditelja između osam i deset sati dnevno. Ono doslovno ide na posao. Ali vi ste već usvojili društveno prihvaćenu rečenicu – „To je dobro za njega, neka se socijalizira!“ Da je ovo zvučni zapis, sada bi više puta čuli biip biip biip, ali ovdje ćemo samo kratko napisati – kakva pobogu socijalizacija s navršenih 365 dana života. I to je prvi dio koji je i uvijek će biti podložan raspravama. Jaslice su za mnoge roditelje nužne, a dijete u njima provodi više budnog vremena u danu nego što provodi sa svojim roditeljima. Kad to napišemo i izgovorimo, zar to nije zastrašujuće? Također, odmah i napomena – nitko ne želi reći ništa negativno o odgajateljima i ljudima koji rade s djecom, baš suprotno, svaka čast svima onima koji provode svoj radni vijek svakodnevno s dvadesetak jedno i dvogodišnjaka. Mislite da je lako? Pozovite si ekipu iz jaslica na roćkas u svoj stan ili kuću i čuvajte ih sami pet sati. Pa vidite.
Odgoj bi se, barem do treće godine, trebao većinski provoditi u obitelji. Tek u toj dobi oni postaju sigurniji, svjesniji, samostalniji i sve ostalo na s. S kao spremni za socijalizaciju. Onda se vratite na rečenicu s kojom uvjeravate sebe i sve oko sebe već dvije godine.
Tko vas je uputio da mislite kako je to nešto najsavršenije na svijetu? Društvo, tehnologija, ratovi, inflacije, epidemije i sve ostalo čega se možete sjetiti. Na globalnoj razini, u razvijenim zemljama, nije nam dozvoljeno odgajati našu djecu. Moramo puno raditi da bi puno mogli platiti stvari koje su sve neopisivo skupe (od živežnih namirnica do svega ostalog, slobodno vrijeme da i ne spominjem). Da bi iole normalno živjeli, tražimo bolje plaćene ili dodatne poslove zbog kojih sve više izbivamo od kuće, čitaj od svoje djece. Djeca žive u i s koferima jer ih ujutro vodite od kuće da bi ih od tamo negdje pokupila baka i da bi kod nje čekali vas da dođete kući, okupate ih i spremite na spavanje. Izvinite ako je glupo pitanje, u kojem smo trenutku odgajali dijete? U kojem smo trenutku dali sve od sebe da ono najbolje od sebe prenesemo djeci koju smo tako željno iščekivali i koju tako ažurno objavljujemo lijepo odjevene na društvenim mrežama? Za početak, toliko o odgoju. Slabo odgajamo. Mnogo toga nas sputava u tome, ali izvinite drugi put – čini mi se da se mnogi ne brane od toga i ne žale. Iskreno, mislim da je u tome srž cijelog ovog problema.
Što možemo očekivati od takvog odgoja? Čovječuljke koji će vam na ružne načine pokušati dati do znanja da im nedostajete, djecu koju nećete poznavati, mlade ljude s kojima niste imali vremena izgraditi zdrav odnos i povjerenje. I ti mladi ljudi će odrasti misleći da je to ok. I oni će dobiti djecu. Koja će biti čovječuljci koji će njima raditi ono što su oni radili vama. Koja će biti djeca zbog čijeg će im se ponašanja dizati kosa na glavi. Koji će biti mladi ljudi koji će se otuđiti i otići svojim putem, dalje od njih glavom bez obzira. Ali ima i za to super rečenica – „ma joj, on je oduvijek tako samostalan“. Ne odgajamo dobro.
Čast izuzecima i onima koji su iza svog vremena kao i ja ponekad.
O odgoju. Samo površinski.
Judita
