Pedagogija na fakultetu mnogima zvuči kao smjer na kojemu se studira i uči kako disciplinirati djecu, održavati red i sklad u odgojno obrazovnoj ustanovi (za većinu uglavnom školi), te na najbolji način „ispravljati“ neprimjerena ponašanja. Ono što je zapravo istina i realnost potpuno je drugačije od ovog što slušam unazad par godina od ljudi koji ne studiraju i nemaju puno saznanja o pedagogiji kao disciplini i smjeru na određenom fakultetu.
Kolegiji na fakultetu organizirani su na način da ih se (uglavnom) može povezivati i iz njih spajati jedna cjelovita priča o odgoju i obrazovanju. Od didaktike, opće pedagogije, povijesti i filozofije pedagogije na prvoj godini preddiplomskog studija, pa sve do partnerstva obitelji i odgojno-obrazovne ustanove, pedagoške resocijalizacije, školske stručno-pedagoške prakse itd. na prvoj godini diplomskog studija, ovaj smjer pruža zaista mnogo. Od mnoštva izlaganja pisanih seminara i radionica, usudila bih se reći da je nemoguće ne razviti kompetencije aktivnog slušanja, kritičkog mišljenja i kreativnosti, koje ova disciplina itekako zahtjeva.
Kako ovaj „sažetak“ o studiju pedagogije ne bi bio neiskren, istaknuti ću i neke nedostatke. Ono što sve više primjećujem i slušam od kolega kako se bliži kraj našem fakultetskom obrazovanju, a s čime se u potpunosti slažem, jest nedostatak stručne prakse. Sva teorija koju učimo na različitim kolegijima dobila bi taj završni „touch“ kada bismo je imali prilike viđati i primjenjivati u praksi. Da ne bi bilo zabune, praktične nastave je bilo, no u puno manjoj mjeri s obzirom na moja očekivanja na početku studija. Mislila sam, a i dalje mislim da je pedagogija kao smjer jedan od onih kojima treba što više dodira sa praksom, sa školama i vrtićima kao živim sustavima u kojima niti jedan dan nije isti, što ih u isto vrijeme čini lijepima i izazovnima. Iz stručne prakse na kojoj sam imala priliku sudjelovati i odrađivati zadane zadatke nositi ću najviše uspomena, znanja, iskustva, sjećanja, promišljanja koja mi se tijekom fakultetske klasične nastave nisu toliko često događala. Koliko god je praksa kratko trajala, svaka odgojno-obrazovna ustanova dala mi je i pokazala jako puno, na čemu sam iskreno zahvalna.
Za kraj, stavit ću se nakratko u ulogu profesora i, naglašavam, svom iskustvu studija pedagogije dati ocjenu vrlo dobar (4). Unatoč svemu navedenom, nakon nepunih pet godina i dalje mogu reći da mi nije žao što sam upisala ovaj studij. Zapravo, što sam bliže kraju, sve sam sigurnija da je pedagogija od početka bila moj poziv. Bilo je svega – i lijepih i manje lijepih trenutaka, ali upravo su me oni doveli do toga da danas mogu reći da sam stvarno zadovoljna svojim izborom.
Ema
Ne znam u kojem trenutku svog života sam zaključila da se želim baviti pedagogijom, ali to je sad manje bitno jer, godina gore ili dolje u moru svih godina koje planiram provesti u ovoj struci, nije od presudne važnosti. No, nažalost, moj studij pedagogije za mene je ostao nedorečen i ono što je najtužnije, na tržište rada došla sam potpuno nespremna.
Studij pedagogije upisala sam 2007. godine. Kao da je bilo jučer sjećam se uzbuđena zbog početka faksa, sjećam se promišljanja i očekivanja o svemu što me tamo očekuje. Opravdanje imam samo za prvu godinu studija kada smo učili o osnovama pedagogije, povijesti i njenim temeljima kako bismo uopće znali nešto dublje o području s kojim ćemo se baviti do stjecanja svoje diplome. Ostatak studija bio je baš kakvim sam ga i prethodno opisala – mlak i nedorečen. Sjećam se puno kolegija kojima do dana današnjeg nisam uspjela definirati svrhu niti sam „znanje“ stečeno na njima koristila u praksi. Sjećam se kolegija koji su se bazirali isključivo na pisanju kritičkih osvrta o kojima nikada nismo dobivali povratne informacije, već samo ocjene. Sjećam se kolegija koji su utopijski govorili o stanju u praksi. Ne sjećam se prakse, a kamoli dovoljno prakse. U pet godina imali smo jednu terensku nastavu. O dokumentaciji s kojoj se u školi iznimno puno radi nas nitko nije poučio, a čak ni pripremio na to koliko ćemo se njome baviti.
Ono što sam zaključila jest da plan i program studija kreiraju ljudi koji nisu puno vremena (ili nisu uopće) bili u sustavu. Nisu radili u školama, vrtićima, nisu proveli vrijeme u praksi s učenicima s teškoćama. Studij pedagogije u tom je periodu vapio za promjenama i poboljšanjem. Većinu toga što danas znam i radim naučila sam od svoje mentorice s kojom sam provela godinu dana na stručnom osposobljavanju, a ostatak mog znanja i vještina prikupljen je iskustvom, učenjem, istraživanjem i metodom pokušaja i pogrešaka. Smatram da je do nekih pozitivnih promjena ipak došlo jer kao što ste gore pročitali, Ema je svojim studijem zadovoljna i to mi je drago. Ipak, moram reći da bi studij trebalo uskladiti s onim što studente kasnije čeka u praksi, a u kreiranju plana i programa svakako, obavezno, definitivno i bez pogovora treba sudjelovati nekoliko ljudi s višegodišnjim iskustvom iznutra – i tako iz svih modula studija.
Evo, i ja ću igrati Eminu igru i dati ocjenu iz svog iskustva. Dovoljan.
Judita
Napomena: Obje smo svoje obrazovanje stekle na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – smjer jednopredmetna pedagogija.
