Možda ćete na prvu iskoristiti priliku da me prekrižite već na samom početku, ali ponovit ću jer stojim iza toga i nisam se zabunila ovim naslovom. Roditeljima ne bi trebao odmor od djece. Ono što je puno ispravnija formulacija je sljedeće : roditeljima bi trebao odmor.
Počet ću priču iz svoje perspektive, ali vjerujem da će se u suštini u njoj prepoznati većina roditelja jer to su činjenice, surova stvarnost, roditeljstvo bez uljepšavanja i rozih mašnica. Zamislite dan para, supružnika, partnera koji (još) nisu postali mama i tata. Ustaješ prema rasporedu koji si sam napravio. Skuhaš kavu, piješ ju prekrasnu i toplu. Dom miriši, dok se oblačiš za posao uživaš u pogledu kroz prozor. Dan poprima svoje obličje, sunce izlazi. Razmišljaš o tome što te čeka na poslu, odrađuješ svoju smjenu i planiraš ostatak dana. Kava, ručak, odmor, druženje s prijateljima, knjiga ili tek skrolanje po Netflixu u potrazi za novom opsesijom od barem osam sezona. Večer je rezervirana za dugi vrući tuš i prepričavanje dana u zagrljaju svog partnera. Vrijeme odlaska na spavanje određujete sami. Ako nemate naviku noćnih odlazaka na wc, vaših osam sati sna nestrpljivo vas očekuju kao i vi njih, a onda dolazi novi dan i sve ispočetka prema željenom rasporedu. U iščekivanju vikenda za odmor, izlazak, odlazak na bazen ili u kino. Ili ništa od toga, ili još više od toga. Kako god želiš. I u takvom načinu života kad se zareda nekoliko napornijih dana, poželiš uhvatiti nešto vremena samo za opuštanje i odmor. I zaslužuješ to, jasno.
Crtica na testu za trudnoću, povišena razina bete u krvi, izostanak mjesečnice i svi ostali simptomi trudnoće svojim su postojanjem ugasili život koji ste poznavali prije. Iako je saznanje o trudnoći vrlo romantičan period, buduće roditelje preplavljuje sreća i uzbuđenje, moram reći onima koji još nisu roditelji da je gore opisani način života stvar prošlosti i neko će vrijeme ostati zakopan jako duboko, a o našoj djeci ovisi kada će nam ponovno biti dostupan. Dolaze neprospavane noći, borbe s dojenjem, hranjenjem, beskrajnim ustajanjima onih mama i tata koji nisu blagoslovljeni spavačima od rođenja i koji prvu prospavanu noć svog djeteta čekaju duže od godinu dana. Ali sjetite se, bili ste jako sretni nakon što su se na testu pojavile dvije crtice ili plavi plusić. Od dana rođenja djeteta vaše je dnevne aktivnosti i planove počeo organizirati netko drugi. I naravno da će takva promjena ostaviti traga na svakoj imalo normalnoj osobi.
S vremenom dolazi period kada se umor i osjećaj nemoći još više intenziviraju jer ćete u svijetu roditeljstva naići na mnoge prepreke i brige o kojima do tad niste niti razmišljali. I kad spavate, nećete spavati mirno kao prije jer uz vas čujete male udisaje u pravilnom ritmu koji vam daje do znanja da je sve ok. Samo mala izmjena tog ritma disanja, jedno kašljanje u snu, suho grlo ili šmrkav nos vaše će spavanje pretvoriti u lagano odmaranje sa zatvorenim očima. Stanje dubokog sna osjetiš samo onda kada se onesvijestiš od umora, a to ćeš prepoznati po slinavom jastuku jer od nemoći nisi uspio niti zatvoriti usta. I takav nemoćan se budiš kada tvoja mala budilica ili budilice odluče da je došlo vrijeme. Ne postoji odgoda alarma niti još samo pet minuta. Umor se gomila i ponekad ne znaš kako je uopće moguće funkcionirati u tom stanju.
Nagomilani umor stvara frustracije i često nalazimo glavnog krivca za to – našu djecu. Da, sorry, rođenjem djeteta postao si sluga pokorni malenom tjelešcu od tri kilograma i pedesetak centimetara koje ne može ništa samo. U svemu ovisi o tebi. I odgovornost oko pružanja najosnovnijih potreba poput hrane, čiste odjeće i suhe pelene je isključivo tvoja odgovornost, na sve ono o čemu već trebaš voditi računa. A tvoj umor time postaje još veći.
S druge strane, tom malenom robovlasniku ti si centar svemira. Nitko, ali nitko na ovoj planeti ne voli te više od njega. Nikoga više od njega ne umiruje tvoja blizina, zvuk tvog srca i tvoj zagrljaj. Ono te nenormalno treba i žudi za tobom. Ti si njegov svijet. I ono ne zna kada je vrijeme za kuhanje ručka jer baš tad želi biti na tvojim rukama i priviti se uz tebe. Sorry, trebam te, a moja potreba ne razumije tvoju potrebu. Ja ne mogu čekati dok skuhaš ručak ili dok se u miru popiškiš. Nisam tu da vodim računa o tome. Pritisak na naš nervni sustav također utječe na umor i iscrpljenost, jasno.
Tvoj šef postaje sve veći i nije mu/joj/njima više dovoljno da ih samo nosaš i pjevaš neke lude slatke pjesmice. Ne, sad se žele i igrati. Sad ti, baš dok trebaš natrpati veš u perilicu, žele pokazati nešto jako važno u svojoj sobi ili im treba tvoja pomoć da završe dvorac koji su napravili s milijardu kocki koje ćete kasnije morati pospremiti ako želite koristiti prostor u kojem od svega toga vlada neopisivi kaos. Sad više nisi samo jako umoran, sad si još umorniji od pomisli da ne možeš ovog trenutka raditi ono što bi trebao i da to trebaš ostaviti za kasnije. Onda kasnije kad svi spavaju, a ti imaš još toliko toga za napraviti prije bacanja u horizontalu. I na tvoj umor dolazi i ovaj umor od živaca jer se stvari ne odvijaju prema planu i rasporedu, jer se prolongiraju na vrijeme u kojem je predviđeno da uzmeš mobitel i isprazniš glavu uz pusto pregledavanje društvenih mreža ili portala. Umor se pojačava kad se sjetiš svoje liste na Netflixu prepune serija na kojima piše da se prikazuju u limitiranom periodu. Vjerojatno ih nećeš stići pogledati.
I dok svi napokon spavaju ili barem pokušavaju, ti vidiš tisuće nepročitanih poruka od tog dana i sve propuštene kave na kojima nisi bio. I čvrsto odlučuješ da ćeš od sad organizirati svoj život tako da opet imaš vremena za druženje, dokoličarenje, serije, cugu i chill. Ali brzo odustaneš od toga jer se čuje neka vriska iz malog krevetića. Halo, evo mene, da me ne smetneš s uma. Naravno da neću spavati do jutra. Umor koji osjećaš se riječima ne može opisati. Sjećaš se da se negdje čitala kako je uskraćivanje sna jedna od drevnih metoda mučenja. I je.
I onda u sebi izgovaraš psovke za koje do tog trenutka nisi ni mislila da si ih u stanju smisliti. I jedva čekaš da s mužem ili frendicama zbrišeš za vikend jer se SAMO ŽELIŠ ODMORITI OD DJECE!! Prava istina je da imaš suvišan dodatak ovoj rečenici. Ti se samo želiš odmoriti. I to je opravdano jer biti roditelj znači odreći se jako puno toga što ti je do sada bilo bitno. Mislim, ne moraš nužno, ali nemoj očekivati da će takvo bježanje od djece i odgovornosti dati rezultate o kojima sanjaš. Odmor je osnovna ljudska potreba. Nitko nije u stanju funkcionirati bez sna i bez imalo vremena koje može provesti po svojoj volji makar to značilo gledati u prazan zid. Nažalost, nekad čak niti to ne stigneš. Ali opet se sjeti, ne trebaš odmor od djece. Trebaš odmor.
Ako i dalje nije jasno što je pjesnik htio reći, mogu i preformulirati gledište. Želiš li ti biti netko od koga se odmara? Bi li radije čuo da tvoj prijatelj ne želi ići s tobom na kavu jer se odmara od tebe ili se odmara od napornog dana. Roditelji, odmarajte se od napornog dana, ne od svoje djece. Uostalom, mislite li da oni ne čuju kada baka i djed kažu prijateljima: naši su otišli za vikend na more da se malo odmore od djece? Što mislite kako takve riječi utječu na njih i kakav trag ostavljaju na njima? „Sa mnom nije lako, smetam mami i tati, trebaju se odmoriti od mene, nisam s njima jer oni žele biti sami da ih ne umaram.“ Legitimno je da partneri trebaju vrijeme za sebe, ali nazovimo ga tako. Dva dana koje će supružnici provesti sami jest vrijeme za izgradnju odnosa, očuvanje braka, jačanje veze između ljudi koji dijele sve, a samim time i brigu nad nečijim životima. Dva dana se neka tako i zovu, a ne odmor od djece.
Što mislite kad se od djece odmaraju roditelji čija djeca imaju određene teškoće ili posebne potrebe? Kad se od djeteta odmara majka čije se dijete bori s autizmom, spinalnom mišićnom atrofijom, mukopolisaharidozom, invaliditetom ili tumorom. Nikad. I gle čuda, živi su.
Danas je postalo zabrinjavajuće normalno da je nužno odmoriti se od djece. Možete li preformulirati verbalni izričaj svoje potrebe za odmorom na koji imate pravo? Sigurna sam da možete, jer zvuči li išta više grozno od fraze „odmor od djece“? Jesu li oni odlučili doći u naše živote ili smo nezaštićenim spolnim odnosom svjesno ili barem djelomično svjesno odradili radnju oplodnje jajne stanice? Sorry, not sorry. Odmor da (veliko i apsolutno da), odmor od djece – što reći?
Sutra ćete ih dovesti u vrtić ili školu. Djecu koju ste naučili da se od njih treba odmarati. Što očekujete od njihovog odgoja i obrazovanja? Kakve rezultate želite? Na koji način će oni ispoljiti svoje nezadovoljstvo koje je u njima raslo u svim onim situacijama kada ste se odmarali od njih? Je li to ostavilo trag na njima iako vam oni to nisu dali do znanja?
O ovome bismo trebali jako dobro razmisliti. Potom raspravljati. Potom modificirati. I onda stvarati realna očekivanja od odgoja, od sebe i od djece.
Judita
